U malom, šarenom laboratoriju, živjela je znanstvenica po imenu Koko. Koko je voljela izmišljati nove stvari. Jednog dana, Koko je izumila napitak za nevidljivost! Bio je to sjajan, zeleni napitak u maloj bočici.
'Vau, ovo je super!' rekla je Koko, gledajući napitak. 'Što ću sada s njim?' Pitala se. Odlučila je isprobati napitak u svom vrtu. Izašla je van, a vrt je bio pun cvijeća. Bilo je tu crvenih ruža, plavih ljubičica i žutih tulipana.
Koko je oprezno popila gutljaj napitka. 'Hmm, okus je kao limun!' rekla je. Odjednom, počela je nestajati! Noge su joj postale prozirne, zatim ruke, a onda cijelo tijelo. Bila je nevidljiva!
'Hehehe!' nasmijala se Koko. Mogla je vidjeti sebe, ali nitko drugi nije mogao. Počela je trčati po vrtu. Vidjela je tri leptira kako lete oko grma. Jedan leptir je bio narančast, drugi bijeli, a treći imao je točkice.
Dok je trčala, Koko je čula tužan zvuk. 'Jao, jao...' Koko je pažljivo krenula prema zvuku. Vidjela je malog psića, Lunu, kako sjedi ispod stabla jabuke. Luna je izgledala jako tužno.
'Što je bilo, Luna?' pitala je Koko, iako je znala da je Luna ne može vidjeti. Luna je nastavila cviliti i pokazala na svoju zdjelicu. Bila je prazna.
Koko je shvatila. Luna je bila gladna! 'Ah, gladna si!' rekla je Koko. Iako je bila nevidljiva, mogla je pomoći. Ušla je u kuću i uzela punu zdjelicu hrane za pse. Vratila se Luni i stavila zdjelicu ispred nje.
Luna je njuškala i odjednom počela jesti. 'Wuf! Wuf!' rekla je Luna, mašući repom. Luna je bila sretna! Koko se nasmiješila. Bilo je lijepo pomoći Luni.
'Sad se moram vratiti!' rekla je Koko. Počela je razmišljati kako da se vrati u vidljivo stanje. 'Možda moram popiti nešto drugo?' pomislila je. Sjetila se da je napravila sok od jagoda ranije tog jutra.
Ušla je u kuću i popila gutljaj soka od jagoda. 'Nadam se da će ovo uspjeti!' rekla je. Polako, počela se pojavljivati. Prvo su se pojavile noge, zatim ruke, i napokon cijelo tijelo. Bila je opet vidljiva!
'Uspijelo je!' uzviknula je Koko. Istrčala je van i zagrlila Lunu. 'Dobro je biti opet vidljiva!' rekla je. Luna je zalajala i lizala Koko po licu.
Koko je shvatila da je najvažnije koristiti svoje izume kako bi pomogla drugima. Iako je napitak za nevidljivost bio zabavan, pomaganje Luni ju je učinilo jako sretnom. 'Napravit ću još napitaka, ali ovaj put za pomoć!' rekla je Koko.
Od tog dana, Koko je nastavila izmišljati stvari, ali se uvijek sjetila da je najvažnije biti dobar i pomagati prijateljima. A Luna? Luna je uvijek bila uz Koko, spremna za nove avanture. I svaku večer, Koko bi pričala Luni priču o danu kad je bila nevidljiva i pomogla svojoj prijateljici. Bile su jako sretne zajedno. I zapamtite, pomaganje drugima je najljepši osjećaj na svijetu!
